Ovogodišnja
supetarska Makinača po starinski je zbog znanih okolnosti održana bez publike,
ali ipak uz solidan broj sudionika, jer običaje treba držati bez obzira na
okolnosti, a zanimljivo je da prvu i ovu jedanaestu Makinaču veže mjesto
održavanja: obje su upriličene u selu Glavica na imanju Vitorija Prenca. Priča nam Vitorio Prenc kako se ovogodišnja Makinača planirala
još od sjetve, jer nije se znalo što će biti s koronom i epidemiološkim
mjerama, ali treba biti spreman na sve. Baš namjenski za Makinaču, na njivi
Vitoria Prenca posijano je 1.800 četvornih metara pšenice, koja je dva tjedna
prije makinače požnjevena kosilicom koja je žito odmah vezivala u snopove.
Snopovi su u prosjeku težili po četiri kilograma, a prema starom običaju, na
samoj njivi vezani snopovi su u skupinama od po šest posloženi u mućar, tako na
Supetaršćini zovu složenu hrpu snopova požnjevenog žita. Mućari su na njivi
ostali desetak dana, da se pšenica u prirodnim uvjetima solidno prosuši, a na
sam dan makinače snoplje je ukrcano na traktorsku prikolicu i dovezeno do
mjesta vršidbe. Makinača je kao jedan od najvažnijih godišnjih gospodarskih
poslova na istarskom seoskom imanju bila i društveni događaj, okupila je cijelo
selo, a pogotovo susjedstvo i rodbinu: svatko je mogao u nečemu pomoći i za
svakoga je bilo posla. Ime „makinača” ovaj je posao dobio po makini, mehaničkoj
vršalici koja nije imala svoga pogona već se pokretala pomoću vanjskog motora,
traktorskog ili samostojećeg, koji je širokim remenom bio povezan s njezinim
rotacijskim mehanizmom. Za propisnu starinsku makinaču provedenu u cijelosti na
način kako se to radilo gotovo stotinu godina unatrag potrebno je najmanje 11
ljudi odnosno „operatera”. Najvažniji posao rade trojica „makiništa”, od kojih dvojica
prihvaćaju snopove s traktorske prikolice (ili nekoć starinskog istarskog voza
odnosno zaprežnih kola) i dodaju ih trećemu, glavnom makiništi, koji stoji na
krovu vršalice odnosno makine i prihvaćenim snopovima najprije raskida vez,
obično kosirom, i zatim žito ubacuje u prihvatni otvor vršalice. Gdjekad
makiništi snopove uzimaju sami, a gdjekad im te snopove s prikolice dodaje
posebni operater zadužen samo za dodavanje. Jedan operater zatim radi samo na
vrećama: otkačuje i odlaže zrnjem napunjene vreće, te na ispusni otvor zakačuje
prazne vreće koje tek treba napuniti. Još jedan operater potreban je na poslu
odmicanja pljeve koja izlazi iz zasebnog otvora na makini, kako se ne bi
gomilala i smetala drugim fazama posla. Sljedeća dva operatera zadužena su za
odmicanje slame koja izlazi iz vršalice, a još tri operatera zadužena su za
slaganje kope: dvojica od njih vilama dodaju slamu trećemu, koji stoji na vrhu
kope (stoga), poravnava nabačenu slamu i brine se da se osigura statika kope,
koja sa slamom naslaganom oko središnjeg debelog drvenog stupa (stožera) može
narasti i do pet-šest metara u visinu. No, ovogodišnja supetarska makinača bila je malo drukčija od
onih prethodnih, ne samo zbog korone nego i zbog nekih sasvim praktičnih
razloga. Vitorio Prenc je inače zaljubljenik u staru poljoprivrednu tehniku i
mehanizaciju, svojim je rukama obnovio nekoliko starinskih vršalica i drugih
poljoprivrednih uređaja, pa je tako ovogodišnja supetarska Makinača po
starinski obavljena vršalicom starom 111 godina, marke Hofferschrantz Clayton
Shuttlewort, proizvedenom u Budimpešti 1910. godine. Zamišljeno je da se ta
makina odnosno vršalica upogoni preko vanjskog motora, popularnog Arana od 9
konja, međutim usprkos svim provedenim pripremama Aran nije htio upaliti, pa je
stoga makina povezana s motorom traktora Zetor, starog 52 godine. „Sav taj
pogon je ukupno star 225 godina, jer 111 godina ima makina, 52 godine traktor,
i 62 godine njihov gospodar”, našalio se Viktor Prenc opisujući tu tehničku
„situaciju”. Još je jedan odmak od makinače iz prijašnjih godina bio u tome što
se slama nije slagala na kopu već se balirala, pa je i broj potrebnih operatera
bio nešto manji. Naposljetku, od žita uzgojenog na 1.800 četvornih metara oranice
ovom se vršidbom odnosno makinačom dobilo 830 kilograma zrnja pšenice. „Pred
tridesetak godina s tih 830 kila bi se šlo u mlin i od tega bi se dobilo oko
450 kila brašna, oko 80 kila šemulina odnosno grubljeg brašna i oko 180 kila
mekinja ili posija. Danas će to vjerojatno bit hrana za kokoše”, kaže nam
Vitorio Prenc. No, da zaključimo „matematiku” ove makinače: pored 830 kilograma
zrnja rezultat je i 60 bala slame (svaka ima po 12 kila) i oko 40 kila pljeve.
Ipak, najvrjedniji rezultat ove supetarske Makinače po starinski je ushit i
ponos domaćina koji su za još jednu godinu produljili svoju tradiciju, pokazali
onima koji ne znaju ili koji to nikad nisu vidjeli kako se to nekoć ovdje
radilo i privređivalo, a završeni posao naravno da je obilježen i sasvim
prigodnom iako skromnom i epidemiološki opreznom feštom. Vitoriu Prencu koji je
u ovoj makinači bio glavni operater glavni je pomagač, onaj koji mu dodaje
snoplje, bio Ivan Franjul, a na samom početku posla tradicionalni prvi snop u
makinu je ubacio supetarski načelnik Mario Bratulić, naglašavajući i ovim činom
opsežni i široko postavljeni program kulturnih, društvenih, gospodarskih i eno gastronomskih
aktivnosti kojima se općina Sveti Petar u Šumi promiče kao „zavičaj istarskih
tradicija”.
Izvor https://bookaleta.com – Davor ŠIŠOVIĆ
